Beyond the Endless River/Border
UmjetniÄko-istraživaÄka rezidencija
Polygon - Centar za istraživanja i razvoj projekata u kulturi
Lela Vujanić, Lika/Hrvatska, Oktobar 2020
Lead:
U okviru umjetniÄko-istraživaÄke rezidencije, odnosno umjetniÄke ekspedicije za žene pod nazivom Beyon the Endless River, koju provodi Polygon – Centar za istraživanje i razvoj projekata u kulturi, geografski (i nikako drugaÄije) ograniÄene na prostor Like, Lela Vujanić pisala je o Odbijanju rada/Zaustavljanju vremena. Ekonomska marginaliziranost, druÅ¡tvena i kulturna usamljenost Like u životu Hrvatske, autorici je bila povod za promiÅ¡ljanje jedne dublje usamljenosti – onu koju osjećamo u odnosu na svoj rad i svoje vrijeme. Odbijanje rada pisano je u formi eseja, a Zaustavljanje vremena u formi crtica s konkretnog putovanja, zajedno Äineći diptih naÅ¡ih (i liÄkih) nevolja i snova.
O autorici:
RoÄ‘ena u najgorem i najljepÅ¡em kvartu ikad – Željezari Sisak – gdje su umjetnici u udruženom radu lijevali skulpture od željeza, pa gdje god doÄ‘e baca na industrijske teme i estetike. Diplomirala filozofiju i komparativnu književnost u Zagrebu. U New York sletjela 2011, taman kad je poÄeo Occupy. Prestižnu Fulbright stipendiju iskoristila na nimalo prestižan naÄin – posjećujući okupacije i prouÄavajući radikalne politike od istoka do zapada Amerike. Radila maniÄno, mnogo razliÄitih stvari – od organizacije festivala, konferencija o samoorganiziranju, produkcije opskurnih TV emisija i ureÄ‘ivanja marginalnih Äasopisa, poput 04, Megazin za hakiranje stvarnosti. Ponosna je Älanica Mreže antifaÅ¡istkinja Zagreba. Print joj je tiha patnja, a druÅ¡tveni pokreti inspiracija. Ne može se odluÄiti izmeÄ‘u potpunog ukidanja rada i svima dostupnog zaposlenja. Od rujna 2017. živi u Rijeci, ne zna skuhat’ niÅ¡ta, a zadnje radno mjesto joj se zvalo Kuhinja.
Policija
Na cesti okruženoj gustom Å¡umom koja od Korenice vodi ka Donjem Lapcu, gdje smo planirale stati i posjetiti partizansku bolnicu u Kamenskom (naivno se nadajući da postoji neka oznaka) u daljini vidimo policijski kombi. I on vidi nas. I odluÄuje zaustaviti dvije žene same na cesti u Fiat Uno cabrio, starom dvadesetak godina, tu, usred niÄega, i temeljito nas pretresti. Putovnice, osobne, dozvole, potvrde, zaÅ¡to smo tu, kod koga smo i Å¡to namjeravamo. Provjerava, izmiÅ¡lja probleme, zove Å¡efa da se s njim savjetuje o naÅ¡em neobiÄnom sluÄaju, samih žena usred Like, na ženskoj umjetniÄkoj ekspediciji. ÄŒekamo. Nakon 10 minuta grupa od pet policajaca, njegovih drugova izlazi iz Å¡ume, razdrljenih koÅ¡ulja, kao krvoloci, nakon Å¡to su tukli i ponižavali one koje ne vidimo, one koji pokuÅ¡avaju prijeći granicu i ući u Europu. Pretjerujem, znam. A možda i ne… Nakon pola sata Äekanja, dozvoljen nam je prolaz. Policija će nam biti „za petama“ cijelo vrijeme boravka, patrolirajući u autima i kombijima ili samo Äekajući, stražareći na raskrsnicama.
Policija
Na cesti okruženoj gustom Å¡umom koja od Korenice vodi ka Donjem Lapcu, gdje smo planirale stati i posjetiti partizansku bolnicu u Kamenskom (naivno se nadajući da postoji neka oznaka) u daljini vidimo policijski kombi. I on vidi nas. I odluÄuje zaustaviti dvije žene same na cesti u Fiat Uno cabrio, starom dvadesetak godina, tu, usred niÄega, i temeljito nas pretresti. Putovnice, osobne, dozvole, potvrde, zaÅ¡to smo tu, kod koga smo i Å¡to namjeravamo. Provjerava, izmiÅ¡lja probleme, zove Å¡efa da se s njim savjetuje o naÅ¡em neobiÄnom sluÄaju, samih žena usred Like, na ženskoj umjetniÄkoj ekspediciji. ÄŒekamo. Nakon 10 minuta grupa od pet policajaca, njegovih drugova izlazi iz Å¡ume, razdrljenih koÅ¡ulja, kao krvoloci, nakon Å¡to su tukli i ponižavali one koje ne vidimo, one koji pokuÅ¡avaju prijeći granicu i ući u Europu. Pretjerujem, znam. A možda i ne… Nakon pola sata Äekanja, dozvoljen nam je prolaz. Policija će nam biti „za petama“ cijelo vrijeme boravka, patrolirajući u autima i kombijima ili samo Äekajući, stražareći na raskrsnicama.
Zimmer frei
U pravoj turistiÄkoj maniri raspitujemo se kod naÅ¡e domaćice za hiking staze. PreporuÄuje nam stari grad Mrsinj, sa stazom koja kreće gotovo iz samog centra Korenice. Staza za nas, priuÄene planinarke, nije nimalo lagana, kojih dva sata uspona po Å¡umskim stijenama. Na vrhu od 1259 metara nadmorske visine je travnata ravan s koje puca pogled na cijelu okolicu, Korenica je ispod nas, ubavo mjestaÅ¡ce u udolini, u daljini se razlijeva Krbavsko polje, a preko puta nas diže i nadvisuje nas moćna PljeÅ¡evica. Tek sada shvaćam otkuda toliki Zimmer frei u ovome, po svemu drugom, napuÅ¡tenom i osamljenom kraju. Priroda je prelijepa i neuniÅ¡tiva, a ostatak Europe dolazi ovamo po zrno autentiÄnosti, makar bilo jasno da je kraj devastiran ratom, a kasnije i općom politiÄkom i druÅ¡tvenom nebrigom. NaÅ¡a domaćica, Ljilja, koja se iz Novog Sada doselila ovdje u Korenicu kako bi na muževom obiteljskom imanju pokrenula Zimmer frei preuredivÅ¡i staru vodenicu, Äasti nas po povratku s planinarenja s nekoliko komada lenje pite. Odmaramo se u krevetu i gledamo Opsadu Lenjingrada na televizoru. Jedna muÄna slika sustiže drugu - glad je pregolema, umire se u hiljadama, a nama lenja pita i Zimmer frei spika zastaje u grlu.
Zimmer frei
U pravoj turistiÄkoj maniri raspitujemo se kod naÅ¡e domaćice za hiking staze. PreporuÄuje nam stari grad Mrsinj, sa stazom koja kreće gotovo iz samog centra Korenice. Staza za nas, priuÄene planinarke, nije nimalo lagana, kojih dva sata uspona po Å¡umskim stijenama. Na vrhu od 1259 metara nadmorske visine je travnata ravan s koje puca pogled na cijelu okolicu, Korenica je ispod nas, ubavo mjestaÅ¡ce u udolini, u daljini se razlijeva Krbavsko polje, a preko puta nas diže i nadvisuje nas moćna PljeÅ¡evica. Tek sada shvaćam otkuda toliki Zimmer frei u ovome, po svemu drugom, napuÅ¡tenom i osamljenom kraju. Priroda je prelijepa i neuniÅ¡tiva, a ostatak Europe dolazi ovamo po zrno autentiÄnosti, makar bilo jasno da je kraj devastiran ratom, a kasnije i općom politiÄkom i druÅ¡tvenom nebrigom. NaÅ¡a domaćica, Ljilja, koja se iz Novog Sada doselila ovdje u Korenicu kako bi na muževom obiteljskom imanju pokrenula Zimmer frei preuredivÅ¡i staru vodenicu, Äasti nas po povratku s planinarenja s nekoliko komada lenje pite. Odmaramo se u krevetu i gledamo Opsadu Lenjingrada na televizoru. Jedna muÄna slika sustiže drugu - glad je pregolema, umire se u hiljadama, a nama lenja pita i Zimmer frei spika zastaje u grlu.
Una
SpuÅ¡tamo se prema slapovima Une, nesigurne jesmo li pogodile pravi put – jer cesta je seoska, uska, a vrlo brzo kreće i pravi Å¡umski downhill makadam. Auto struže i proklizava po Å¡ljunku, spuÅ¡tamo se dalje i dalje, iz okuke i okuku, kao da se spuÅ¡tamo u neko pakleno grotlo, a ne u najljepÅ¡e slapove u cijelom toku Une. Kada stižemo dolje, putem kojim se zasigurno mnogi neće usuditi proći, pjeÅ¡ice zaobilazimo takozvanu unsku prugu koja već odavno ne saobraća i prolazeći kroz arboretum (koji je netko ipak uredio) stižemo do slapova Une. I to kakvih slapova. Visoki dvadesetak metara, vodopadi silovito huÄe i buÄe, nezainteresirani za probleme obje graniÄne strane, silovito se spuÅ¡tajući u rijeÄne sedre. Mi smo same (opet) s ove hrvatske strane, dok na bosanskoj vrve izletnici, Å¡etaju se po ureÄ‘enim drvenim mostovima, a posjet će vjerojatno zavrÅ¡iti u nekoj obližnjoj, živopisnoj kafani. U jednom od brojeva Novosti, samostalnog srpskog tjednika, neko vrijeme nakon puta u Liku, proÄitati ću tekst Pauline Arbutine, reportažu iz mjesta Å trbaÄki buk te razgovore sa stanovnicima mjesta koji već dugo i neuspjeÅ¡no zahtijevaju da se podruÄje proglasi parkom prirode, jednako kao Å¡to su uÄinili Bosanci, da se napravi graniÄni prijelaz u Martin Brodu, koji bi omogućio da se cijelo podruÄje od slapova do vrela Une (na hrvatskoj strani) poveže u jedinstvenu turu, ukratko, imaju ideju i volju i vape za pokretanjem bilo kakve aktivnosti u ovom mjestu. Njihove vapaje Äini se, nema tko da Äuje.
Una
SpuÅ¡tamo se prema slapovima Une, nesigurne jesmo li pogodile pravi put – jer cesta je seoska, uska, a vrlo brzo kreće i pravi Å¡umski downhill makadam. Auto struže i proklizava po Å¡ljunku, spuÅ¡tamo se dalje i dalje, iz okuke i okuku, kao da se spuÅ¡tamo u neko pakleno grotlo, a ne u najljepÅ¡e slapove u cijelom toku Une. Kada stižemo dolje, putem kojim se zasigurno mnogi neće usuditi proći, pjeÅ¡ice zaobilazimo takozvanu unsku prugu koja već odavno ne saobraća i prolazeći kroz arboretum (koji je netko ipak uredio) stižemo do slapova Une. I to kakvih slapova. Visoki dvadesetak metara, vodopadi silovito huÄe i buÄe, nezainteresirani za probleme obje graniÄne strane, silovito se spuÅ¡tajući u rijeÄne sedre. Mi smo same (opet) s ove hrvatske strane, dok na bosanskoj vrve izletnici, Å¡etaju se po ureÄ‘enim drvenim mostovima, a posjet će vjerojatno zavrÅ¡iti u nekoj obližnjoj, živopisnoj kafani. U jednom od brojeva Novosti, samostalnog srpskog tjednika, neko vrijeme nakon puta u Liku, proÄitati ću tekst Pauline Arbutine, reportažu iz mjesta Å trbaÄki buk te razgovore sa stanovnicima mjesta koji već dugo i neuspjeÅ¡no zahtijevaju da se podruÄje proglasi parkom prirode, jednako kao Å¡to su uÄinili Bosanci, da se napravi graniÄni prijelaz u Martin Brodu, koji bi omogućio da se cijelo podruÄje od slapova do vrela Une (na hrvatskoj strani) poveže u jedinstvenu turu, ukratko, imaju ideju i volju i vape za pokretanjem bilo kakve aktivnosti u ovom mjestu. Njihove vapaje Äini se, nema tko da Äuje.
Nevidljivi
Nisam ih vidjela, samo poneki trag. O njima je, kao njihova sjena, svjedoÄila brojnost policije koja je tako zduÅ¡no Äuvala hrvatsku granicu, prisilno vraćajući migrante natrag u Bosnu, suprotno važećim zakonskim propisima, i poneki osobni predmet, ruksak ili tako neÅ¡to, već isprani kiÅ¡om, ostavljeni u žurbi, na Å¡umskoj stazi. Bili su tu, sveprisutni, a ipak neprisutni, u stalnom kretanju, u stalnom bijegu i skrivanju, izbjegavajući policijske patrole i stupice. Granica je blizu, ona s BiH, Bihać je na 40 minuta vožnje, KladuÅ¡a na sat i 40. Tamo su se smjestili na brzinu sklepani prihvatni centri, tamo hrvatska policija vraća natrag migrante, na negodovanje bosanske policije i lokalnog stanovniÅ¡tva. U podruÄju bez signala, u podruÄju gdje ni domaćih ljudi nema, najbrojnija grupa kojoj je dozvoljeno da se za vrijeme pandemije kreće zajedno, a to je policija, hvata žive ljude, koji imaju volju za životom, i baca ih nazad, Å¡to dalje od nas i naÅ¡ih, koji i sami (legalno) bježe, uglavnom u istom pravcu.
Nevidljivi
Nisam ih vidjela, samo poneki trag. O njima je, kao njihova sjena, svjedoÄila brojnost policije koja je tako zduÅ¡no Äuvala hrvatsku granicu, prisilno vraćajući migrante natrag u Bosnu, suprotno važećim zakonskim propisima, i poneki osobni predmet, ruksak ili tako neÅ¡to, već isprani kiÅ¡om, ostavljeni u žurbi, na Å¡umskoj stazi. Bili su tu, sveprisutni, a ipak neprisutni, u stalnom kretanju, u stalnom bijegu i skrivanju, izbjegavajući policijske patrole i stupice. Granica je blizu, ona s BiH, Bihać je na 40 minuta vožnje, KladuÅ¡a na sat i 40. Tamo su se smjestili na brzinu sklepani prihvatni centri, tamo hrvatska policija vraća natrag migrante, na negodovanje bosanske policije i lokalnog stanovniÅ¡tva. U podruÄju bez signala, u podruÄju gdje ni domaćih ljudi nema, najbrojnija grupa kojoj je dozvoljeno da se za vrijeme pandemije kreće zajedno, a to je policija, hvata žive ljude, koji imaju volju za životom, i baca ih nazad, Å¡to dalje od nas i naÅ¡ih, koji i sami (legalno) bježe, uglavnom u istom pravcu.
Start
Na rezidenciju odlazim jedno rano oktobarsko jutro krizne 2020. godine, putujući s friÅ¡kom vozaÄicom, umjetnicom, u 20 godina starom Fiat Uno cabrio. Krećemo iz Rijeke, odabiremo put preko Ravne gore, odnosno Gomirja. IzmeÄ‘u te dvije toÄke poželimo spustiti krov – jer prolazimo kroz Gorski kotar gdje temperatura nikada nije ona sa sunÄane rivijere – i u nespretnom manevru zaustavljanja, odnosno okreta na naplatnoj rampi – nastavljamo put dalje. Pored nas prolaze table s istim mjestima koje smo već proÅ¡le, ne sumnjamo niÅ¡ta dok ne doÄ‘emo u ÄŒavle, dakle, ponovo smo nadomak Rijeke. Grcamo od smijeha zbog ove neoÄekivane avanture i joÅ¡ jednom krećemo prema Lici, ali sada se odluÄujemo za drugaÄiji smjer, preko Senja, pa kroz Å¡umske serpentine prema Korenici.
Start
Na rezidenciju odlazim jedno rano oktobarsko jutro krizne 2020. godine, putujući s friÅ¡kom vozaÄicom, umjetnicom, u 20 godina starom Fiat Uno cabrio. Krećemo iz Rijeke, odabiremo put preko Ravne gore, odnosno Gomirja. IzmeÄ‘u te dvije toÄke poželimo spustiti krov – jer prolazimo kroz Gorski kotar gdje temperatura nikada nije ona sa sunÄane rivijere – i u nespretnom manevru zaustavljanja, odnosno okreta na naplatnoj rampi – nastavljamo put dalje. Pored nas prolaze table s istim mjestima koje smo već proÅ¡le, ne sumnjamo niÅ¡ta dok ne doÄ‘emo u ÄŒavle, dakle, ponovo smo nadomak Rijeke. Grcamo od smijeha zbog ove neoÄekivane avanture i joÅ¡ jednom krećemo prema Lici, ali sada se odluÄujemo za drugaÄiji smjer, preko Senja, pa kroz Å¡umske serpentine prema Korenici.
Samoća
Na rezidenciju odlazim jedno rano oktobarsko jutro krizne 2020. godine, putujući s friÅ¡kom vozaÄicom, umjetnicom, u 20 godina starom Fiat Uno cabrio. Krećemo iz Rijeke, odabiremo put preko Ravne gore, odnosno Gomirja. IzmeÄ‘u te dvije toÄke poželimo spustiti krov – jer prolazimo kroz Gorski kotar gdje temperatura nikada nije ona sa sunÄane rivijere – i u nespretnom manevru zaustavljanja, odnosno okreta na naplatnoj rampi – nastavljamo put dalje. Pored nas prolaze table s istim mjestima koje smo već proÅ¡le, ne sumnjamo niÅ¡ta dok ne doÄ‘emo u ÄŒavle, dakle, ponovo smo nadomak Rijeke. Grcamo od smijeha zbog ove neoÄekivane avanture i joÅ¡ jednom krećemo prema Lici, ali sada se odluÄujemo za drugaÄiji smjer, preko Senja, pa kroz Å¡umske serpentine prema Korenici.
Samoća
Na rezidenciju odlazim jedno rano oktobarsko jutro krizne 2020. godine, putujući s friÅ¡kom vozaÄicom, umjetnicom, u 20 godina starom Fiat Uno cabrio. Krećemo iz Rijeke, odabiremo put preko Ravne gore, odnosno Gomirja. IzmeÄ‘u te dvije toÄke poželimo spustiti krov – jer prolazimo kroz Gorski kotar gdje temperatura nikada nije ona sa sunÄane rivijere – i u nespretnom manevru zaustavljanja, odnosno okreta na naplatnoj rampi – nastavljamo put dalje. Pored nas prolaze table s istim mjestima koje smo već proÅ¡le, ne sumnjamo niÅ¡ta dok ne doÄ‘emo u ÄŒavle, dakle, ponovo smo nadomak Rijeke. Grcamo od smijeha zbog ove neoÄekivane avanture i joÅ¡ jednom krećemo prema Lici, ali sada se odluÄujemo za drugaÄiji smjer, preko Senja, pa kroz Å¡umske serpentine prema Korenici.
Zadatak
Radi se o umjetniÄkoj rezidenciji, pristojno bi bilo za pretpostaviti da je potreban neki, jednako pristojan, takozvani „output“. Rezultat boravka i rada, opravdanje javnih sredstava. Ipak, Äini mi se da voditeljica organizacije Polygon, koja organizira rezidenciju i poziva umjetnike i kulturne radnike, nema taj kulturni proizvod/rezultat/output na umu. Njen naputak sam shvatila kao „Upoznaj Liku i odmori se“. NeodreÄ‘eno sam planirala pisati o vremenu, ne o samoj Lici, nego o doživljaju vremena u Lici, raÄunajući da je Lika nepregledna, velika i sama i da će njeno vrijeme i moje vrijeme u njoj drugaÄije teći, da će na neki naÄin upravo Lika biti taj raskid s (mojim) korporativnim vremenom, i sa onim općim „ratovima vremena“ o kojima piÅ¡e Mark Fisher u istoimenom tekstu. Ono Å¡to sam zapravo namjeravala je utopiti se u memljivosti (puno memle, vlage, a može znaÄiti i opojno i mirisavo, omamljujuće Äak) Like, njenih polja i Å¡uma, makadama, serpentina, izvora i slapova.
Zadatak
Radi se o umjetniÄkoj rezidenciji, pristojno bi bilo za pretpostaviti da je potreban neki, jednako pristojan, takozvani „output“. Rezultat boravka i rada, opravdanje javnih sredstava. Ipak, Äini mi se da voditeljica organizacije Polygon, koja organizira rezidenciju i poziva umjetnike i kulturne radnike, nema taj kulturni proizvod/rezultat/output na umu. Njen naputak sam shvatila kao „Upoznaj Liku i odmori se“. NeodreÄ‘eno sam planirala pisati o vremenu, ne o samoj Lici, nego o doživljaju vremena u Lici, raÄunajući da je Lika nepregledna, velika i sama i da će njeno vrijeme i moje vrijeme u njoj drugaÄije teći, da će na neki naÄin upravo Lika biti taj raskid s (mojim) korporativnim vremenom, i sa onim općim „ratovima vremena“ o kojima piÅ¡e Mark Fisher u istoimenom tekstu. Ono Å¡to sam zapravo namjeravala je utopiti se u memljivosti (puno memle, vlage, a može znaÄiti i opojno i mirisavo, omamljujuće Äak) Like, njenih polja i Å¡uma, makadama, serpentina, izvora i slapova.
Partizani
Tito je u Liku nekada slao Å¡panske borce, sa srcem i praksom u internacionalizmu, kako bi pokazali liÄkim partizanima da nisu svi Hrvati ustaÅ¡e. Tita je iz Drvara spasila Å esta liÄka divizija, dobivÅ¡i dojavu da je opkoljen, prilikom njemaÄkog desanta na Drvar. O tome desantu, odnosno istoimenom filmu Fadila Hadžića, Jurica PaviÄić je napisao tekst smjeÅ¡tajući ga u žanr partizanskog super-spektakla nametnutog totalitarnom paradigmom, Å¡to je NebojÅ¡a Jovanović u Hrvatskom filmskom ljetopisu uspjeÅ¡no demontirao, na nivou filmske reprezentacije i one strogo povijesne. Å esta liÄka divizija slavno je sudjelovala i u oslobaÄ‘anju Beograda, proboju Sremskog fronta i osloboÄ‘enju Zagreba. Danas u Korenici sve ulice nose imena hrvatskih oÄeva, ponekih sa dubioznom reputacijom iz naÅ¡eg zadnjeg ili pak onoga velikog, svjetskog rata. Partizanskih spomenika gotovo da i nema, a nema ni oznake za partizansku bolnicu u Kamenskom koja bi se trebala nalaziti negdje na putu prema Donjem Lapcu. I dok se Rijeka i Istra diÄe svojim antifaÅ¡istiÄkim nasljeÄ‘em s mnogobrojnim oÄuvanim spomenicima koji spadaju u sam vrh spomeniÄke arhitekture u Hrvatskoj, ovdje te povijesti viÅ¡e nema. A nema nikoga ni da o njoj pripovijeda revolucionarne priÄe.
Partizani
Tito je u Liku nekada slao Å¡panske borce, sa srcem i praksom u internacionalizmu, kako bi pokazali liÄkim partizanima da nisu svi Hrvati ustaÅ¡e. Tita je iz Drvara spasila Å esta liÄka divizija, dobivÅ¡i dojavu da je opkoljen, prilikom njemaÄkog desanta na Drvar. O tome desantu, odnosno istoimenom filmu Fadila Hadžića, Jurica PaviÄić je napisao tekst smjeÅ¡tajući ga u žanr partizanskog super-spektakla nametnutog totalitarnom paradigmom, Å¡to je NebojÅ¡a Jovanović u Hrvatskom filmskom ljetopisu uspjeÅ¡no demontirao, na nivou filmske reprezentacije i one strogo povijesne. Å esta liÄka divizija slavno je sudjelovala i u oslobaÄ‘anju Beograda, proboju Sremskog fronta i osloboÄ‘enju Zagreba. Danas u Korenici sve ulice nose imena hrvatskih oÄeva, ponekih sa dubioznom reputacijom iz naÅ¡eg zadnjeg ili pak onoga velikog, svjetskog rata. Partizanskih spomenika gotovo da i nema, a nema ni oznake za partizansku bolnicu u Kamenskom koja bi se trebala nalaziti negdje na putu prema Donjem Lapcu. I dok se Rijeka i Istra diÄe svojim antifaÅ¡istiÄkim nasljeÄ‘em s mnogobrojnim oÄuvanim spomenicima koji spadaju u sam vrh spomeniÄke arhitekture u Hrvatskoj, ovdje te povijesti viÅ¡e nema. A nema nikoga ni da o njoj pripovijeda revolucionarne priÄe.
