OFFICE

Sabina Salamon (1971 Rijeka, Croatia) Graduated Philosophy and History of Art at the Faculty of Arts in Ljubljana. In 1995 she became a member of The Club of Young Artists of Rijeka which represented Rijeka visual art scene. In 1997/98 she has been working in Dante Marino Cettina Gallery in Umag (Croatia). From 2002 till 2005 she's been a director of Mediterranean Sculpture Symposium (Labin). From 2006 on she runs the program of City Gallery in Labin. In 2010 she became a curator at Museum of Modern and Contemporary Art in Rijeka working on photography and new media collection. She curated around thirty exhibitions and acted as a selector at art events and juries.

Sabina Salamon ( Rijeka, 1971.). Diplomirala filozofiju i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu SveÄiliÅ¡ta u Ljubljani 2001. Godine 1995. postala je Älanicom Kluba mladih umjetnika Rijeke, koja je tada predstavljala rijeÄku likovnu scenu. Godine 1997./98. radila je kao asistentica u Galeriji Marino Cettina u Umagu. Od 2002. do 2006. godine radila na mjestu ravnateljice Mediteranskog kiparskog simpozija u Labinu, a od 2006. vodila program Gradske galerije Labin. Od 2010. radi u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci na mjestu kustosice Zbirke fotografije i Zbirke medijske umjetnosti, filma i videa Kao kustosica radila na tridesetak izloÅ¾bi i dogaÄ‘aja te sudjelovala u brojnim Å¾irijima.

Rupa na Äarapi ili kako povijest otkriva svoje prste (22.-26.6.2021.)
Na rezidencijalni boravak u Liku na kojeg me pozvala Branka CvjetiÄanin, autorica koncepta â€˜Beyond the Endless Borderâ€™, uputila sam se s idejom koja mi se Äinila dovoljno apsurdna da bi bila stvarna i moguÄ‡a - u selu Å alamuniÄ‡ smjeÅ¡tenom na rubu Krbavskog polja potraÅ¾iti svoje pretke Salamone, prisjeÄ‡ajuÄ‡i se izjave svog oca da je naÅ¡e porijeklo vlaÅ¡ko koju je znao ponavljati kao neku poÅ¡alicu u odgovor na pitanje jesmo li Å½idovi i otkud smo dospjeli ovdje gdje jesmo, na istarskom dijalektu â€œMi smo vlaÅ¡ke raciâ€. Nije mi bilo jasno kako to misli, ali sam u sebi gradila nevjericu da su njegovi pradjedovi doÅ¡li iz daleke Rumunjske premda je djed govorio istrorumunjski, ili â€œÄ‡iribirskiâ€ kako ga stanovnici Istre lokalno nazivaju.
Tek nedavno, naiÅ¡avÅ¡i na tekst o migracijama na podruÄju Gorskog Kotara autora Mirka MarkoviÄ‡a doznala sam za starobalkansko stanovniÅ¡tvo koje se romaniziralo i asimilirao sa slavenskim i koje je prema nekim znanstvenicima prisutan na naÅ¡im prostorima kao metaetnicitet (usp. Zef Mirdita). Saznanje da je rijeÄ o potisnutom etnicitetu me tim viÅ¡e motivirala da put u Liku oslonim na izgubljene tragove, ili bar podrÅ¾im pretpostavke koje se, barem laicima, Äine nedokazivima, no u Å alamuniÄ‡u ni traga ni glasa precima, Å¡to mi je potvrdio jedan od troje stanovnika koji se tu vratio nakon trideset godina Å¾ivota u okolici Rijeke. Zna za neke Salamone koji uzgajaju krave, ali nisu odavdje, Å¡to je potvrdilo i seosko groblje gdje nema niti jednog.
Podaci koje se pronalaze u znanstvenim radovima i istraÅ¾ivanjima povjesniÄara, etnologa daju Ävrste osnove da o liÄko-krbavskim krajevima razmiÅ¡ljamo kao prostoru intenzivne i raznolike migracijske povijesti poÄevÅ¡i od predrimskog doba i Japoda, preko rimskog imperija, pa sve do perioda turske dominacije te austrougarske vladavine. Intenzivno naseljavanje ovih prostora daje naslutiti da je novodobna dualnost utemeljenu na vjeroispovijesti konstrukt koji briÅ¡e demografsku slojevitost i prikazuje ovo podruÄje monolitnim Å¡to prema povijesnim izvorima nikad nije bio. U prilog tome govore dokumenti kao Å¡to je popis stanovniÅ¡tva iz 1712. koji svjedoÄi da su na ovom prostoru veÄ‡insko stanovniÅ¡tvo Vlasi koji danas niti u puÄkom nasljeÄ‘u ne postoje, a postali su tema znanstvenih istraÅ¾ivanja, dakle postali su privilegija specijalistiÄkog znanja odnosno nepoznati viÅ¡ak u opÄ‡oj kulturi. (https://www.pilar.hr/wp-content/images/stories/dokumenti/lika/lika_1_mail_r_325.pdf).

Putujemo Å¡irom otvorenih oÄiju onog koji prvi put vidi, zajedno s Goranom koji svo vrijeme brine o podacima iz literature. ÄŒeÅ¡ljamo prostor kojim dominiraju pokoÅ¡ena polja i hladna izvorska voda, a proÅ¡lost tu i tamo proviri kroz neku â€˜rupu na Äarapiâ€™, gotovo nevidljivo pokazuje svoje prste na neoÄekivanim mjestima. Slijedimo nekoliko slijepih karata rasporeÄ‘enih na pet dana koje sluÅ¾e kao podsjetnik, tu i tamo krenemo stranputicom.

Udbinu s okolicom preÅ¡li smo jednom voÅ¾njom odlazeÄ‡i prema GospiÄ‡u sporednim putem na kojem se niÅ¾u sela koja Ä‡u pamtiti - MogoriÄ‡, Pavlovac, Vrebac, Berlete, Bilaj imaju plansku organizaciju; poÅ¡tujuÄ‡i geometrijski model po kojem se kuÄ‡a nalazi daleko od pogleda prolaznika po cesti, a ispred nje se pruÅ¾a imanje (okuÄ‡nica, voÄ‡njak, vrt..) Å¡to je karakteristika liÄkih sela;

Iz Korenice se preko PljeÅ¡ivice (na 1100 m nmv) spuÅ¡tamo u Donji Lapac i nastavljamo do rijeke Une i granice s Bosnom gdje se naizmjence penjemo i spuÅ¡tamo do Å trbaÄkog buka gdje nas zatjeÄe joÅ¡ jedna pokidana veza, sruÅ¡eni most za pjeÅ¡ake koji je spajao Hrvatsku i Bosnu. S one strane Une povremeno hvatam poglede na ovu stranu, ne pada mi napamet mahati rukom u znak pozdrava kao Å¡to turisti obiÄavaju kad se susretnu na osami ili na nekom posebnom mjestu,â€¦
gledamo se kao stranci u nijemom filmu, Å¡um rijeke koja juri nizvodno ostavlja nas u samodovoljnosti promatranja. Upoznajemo tek dva ribolovca koje zapitkujemo o svemu Å¡to nas zanima iz recentne lokalne povijesti, a da susret zavrÅ¡imo neÄim Å¡to svima priÄinjava radost, pitamo za preporuku restorana gdje se nude divlje pastrve: â€œTeÅ¡ko Ä‡ete naletit na divlje, ali svjeÅ¾ih ima u Doljanima, 10 km iz Donjeg Lapca prema Kninuâ€.

Uz Unu se proteÅ¾e Å¾eljezniÄka pruga Split-Zagreb-Beograd iskljuÄena iz prometne mreÅ¾e veÄ‡ tri desetljeÄ‡a. NekoÄ‡ je njome vikendom dolazila obitelj iz Splita na svoju djedovinu u obliÅ¾nje selo Gornji Å trbci gdje smo zatekli majku i kÄ‡er koja nam se obratila sa simpatijama prema rijetko viÄ‘enom gostu.
VozeÄ‡i preko prijevoja PljeÅ¡ivice susreÄ‡emo policijske patrole koje nas u oba smjera legitimiraju.

ArheoloÅ¡ki lokalitet gotovo je nevidljiv, preostale su samo ruÅ¡evine, no u pomoÄ‡ pristiÅ¾e stanovnik zaselka Zlatani (ne nalazite ga na karti ni putokazu) u Äije smo dvoriÅ¡te nabasali i rado pokazuje put i posluÅ¾uje lokalno blago - Å¡ljivovicu.

Sociokulturno nasljeÄ‘e obiljeÅ¾ava i gastronomija; preteÅ¾no mesni meni u kojem posebno mjesto imaju janjetina i izvrsni liÄki krumpir, iznimni status uÅ¾ivala je â€œbasaâ€, karakteristiÄno jelo za stoÄarske krajeve, neÅ¡to kao sir i vrhnje, ali slanog okusa. Å teta Å¡to se zaista rijetko naÄ‘e u ponudi, s obzirom da je originalno liÄko jelo.

Krbavsko polje je doista Å¡iroko, dvaput smo ga opasali. Raznoliki i skriveni slojevi presijecaju se u svim smjerovima-nekad i sada, gledanje i nagaÄ‘anje, stvarnost i fikcija; BuniÄ‡, pa Å alamuniÄ‡ koji nije ispunio oÄekivanja i gdje je nit vodilja putovanja propala, Debelo Brdo, sasvim napuÅ¡teno; JoÅ¡ani gdje smo imali prilike upoznati tipiÄno liÄko samoodrÅ¾ivo kuÄ‡no gospodarstvo; pa opet od JoÅ¡ana do parka hrastove Å¡ume Laudonovog gaja. Sve Å¡to golim okom mogu vidjeti, zaprema prostor i vrijeme koju oficijelna povijest poznaje, ali ne zna ispriÄati tako slikovito, jer povijest pripovijeda dijakronijski, u rascjepkanim sekvencama, navodno zbog poÅ¡tivanja Äinjenica; zakida za sinkroniju koja dopuÅ¡ta povezivanja opreÄnih i skokovitih promjena â€“viÅ¡kove i manjkove, izobilje i zakidanja, blagostanja i lomove, stvarnost i distopiju u jednom.