Olga Dimitrijević
Rad: Virovi nasilja
video format
work in progress
Vreme nastanka: Septembar 2020.
Olga Dimitrijević, rođena 28.10.1984. u Beogradu, SFRJ. Diplomirala na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, i odbranila master tezu na odseku rodnih studija Centralnoevropskog univerziteta u Budimpešti sa tezom „Telo narodne pevačice: konstrukcije nacionalnih identiteta u Srbiji posle 2000. godine“. Autorka drama „Moja ti“, „Narodna drama“, „Radnici umiru pevajući“, „Ja često sanjam revoluciju“, „Samo da se pozdravimo“, "Drama o kraju sveta"… Autorka predstava "Crvena ljubav" po romanu Aleksandre Kolontaj, „Sloboda je najskuplja kapitalistička reč“ (sa Majom Pelević), Lepa Brena prodžekt (sa Vladimirom Aleksićem), Lounli plenet (sa grupom autora). Dobitnica nagrade Sterijinog pozorja, Mihizove nagrade za dramsko stvaralaštvo, Hartefakt fonda, i nagrade Anđelka Milić za umetnički rad koji promoviše rodnu ravnopravnost. Učesnica Međunarodnog foruma Theatartreffena 2019. godine.
SINOPSIS za video rad VIROVI NASILJA
Rad Virovi nasilja baziran je na snimima i iskustvima sa rezidencije Beyond the endless border. Vizuelni aspekt rada uključuje tri kratka snimka reke Une i vodopada na njoj, koji se montiraju, remiksuju, usporavaju i pretvaraju u vizuelni esej koji prati naraciju. Naracija je bazirana na putopisnom iskustvu, vožnji do Štrbačkog buka i šetnji uz tok Une, na kom se ne nailazi na puno ljudi, ali se nailazi na tragove prisustva, na policijska upozorenja, na rančeve na zemlji, cipele, i slične stvari koje nas podsjećaju na prisustvo nasilja usred „netaknute prirode“ i njenih ljepota.
U fokusu je i srušeni pješački most neposredno iznad Štrbačkog buka. Betonski stubovi držači, visoki i i dalje lijepi, stoje i sa jedne i sa druge strane. Sa druge strane, drvene daske nekadašnjeg mosta poniru u vodu. Most kojim se nekad slobodno prelazilo sa jedne na drugu stranu reke, sada ne postoji. Poslije rata u Jugoslaviji, Una je postala „prirodna granica između BiH i Hrvatske“. Nekad su posjetioci i šumske životinje hodali sa jedne na drugu stranu. Nekad se nije govorilo da je „Una prirodna granica“. Kako mosta više nema, ni zajedničke države nema, i granica je tu, da označi neprekidnu spiralu ljudskog nasilja, u ambijentu moćne i mitske reke.
Kako je rat unesrećio Jugoslavene i postavio granicu, sada posljedice tog rata koje vidimo kroz srušen most i postojeću granicu, koja unesrećuje neke druge ljude koji bježe od nekog drugog rata. Na Uni više nema pješačkih mostova, tako da izbjeglice plivaju, guše se i dave se, odnose ih virovi, a na drugoj strani, ko je se dočepa, čekaju iste guste šume i ljudi u uniformama kojima je zadatak da ih love, da ih vrate preko nepostojećih mostova koje su oni ili očevi im prije trideset godina srušili.