Milijana BabiÄ‡ i Nada Å½gank

UmjetniÄki rad Milijane BabiÄ‡ zasniva se na performativnoj umjetniÄkoj praksi, i Äesto razvija u smjeru kontekstualno specifiÄnih dugotrajnih akcija u javnom prostoru. PolaziÅ¡na toÄka njezinog rada je vlastita pozicija Å¾ene i umjetnice koju propituje u svojem neposrednom okruÅ¾enju. Formalno umjetniÄko obrazovanje stekla je na TehnoloÅ¡kom institutu u Durbanu, JuÅ¾noafriÄka Republika, i Akademiji za likovnu umjetnost i dizajn u Ljubljani. Kao umjetnica i bivÅ¡a Älanica festivalskog tima povezana je s festivalom Mesto Å¾ensk u Ljubljani, na kojem zapoÄinje dugogodiÅ¡nju suradnju s Nadom Å½gank. Izlagati poÄinje tijekom studija kasnih 90-ih, od kada je aktivno prisutna na umjetniÄkoj sceni. Å½ivi i radi u Rijeci.

â€¨â€¨Fotografkinja Nada Å½gank pomno prati podruÄje performativnih umjetnosti na slovenskoj umjetniÄkoj sceni, a njen rad zalazi i u podruÄje glazbe, pogotovo jazza, identitetskih kulturnih praksi te druÅ¡tveno-politiÄkog aktivizma. Kao fotografkinja i ko-autorica suraÄ‘uje s brojnim umjetnicima, umjetniÄkim organizacijama i meÄ‘unarodnim festivalima (Mesto Å¾ensk, Mladi levi, Gibanica, Ljubljana Jazz Festival, Cerkno Jazz Festival). Dobitnica je nagrade Ksenija Hribar za umjetniÄku fotografiju u podruÄju suvremenog plesa (2017). Njene fotografije su objavljivane u veÄ‡ini slovenskih medija, stranih publikacija fokusiranih na performativne umjetnosti te ilustriraju brojne knjige (Janez JanÅ¡a: Life II [in Progress], 2015; Andreja PodrÅ¾avnik: Trajanje, 2016; Antonella Bukovaz: 3x3 Besede za teater / Parole per il teatro, 2016). Å½ivi i radi u Ljubljani.

LiÄki krumpir

U voÅ¾nji kroz mjesto ZaluÅ¾nica prolazimo pored vreÄ‡e liÄkog krumpira koja je na prodaju, vraÄ‡amo se natrag kako bi fotografirale izloÅ¾ak. DoÄekuje nas vlasnik i poziva na svoje imanje koje je niklo na zgariÅ¡tu. Rajif i Hafa pokrenuli su obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo uz pomoÄ‡ pet kredita koja joÅ¡ otplaÄ‡uju, kÄ‡er im pomaÅ¾e. Oboje su naruÅ¡ena zdravlja. ''Nije dobro otkako je napravljen autoput, a ni korona ne da niÅ¡ta zaradit'', govore nam domaÄ‡ini. Krumpir nije prskan, Hafa rukama bere zlaticu. Kupaca nema, samo inspekcija zna stati i kazniti ako neÅ¡to ne valja. Od drÅ¾ave ne traÅ¾e milostinju, samo da ih puste da rade. Da nije na selu, Raif kaÅ¾e da bi se ubio, rat ga je totalno uniÅ¡tio.

Stipanov mlin

Na Stipanovov mlin u PlitviÄkom Ljeskovcu o kojem smo Äitale u jednom putopisu, naiÅ¡le smo sluÄajno, no DuÅ¡ana, posljednjeg plitviÄkog mlinara viÅ¡e nema. Sada je tamo Igor. DuÅ¡ana je upoznao kao djeÄak, a napuÅ¡teni posjed iznajmio je od njegovog sina. Kada je nakon fakulteta odluÄio investirati u ovo kulturno dobro u podruÄju nacionalnog parka, svi su mu govorili da mu se neÄ‡e isplatiti, no on je optimistiÄan. Mlin bi, kaÅ¾e, trebalo obnoviti, al' je problem s dozvolama. Izgorjelu mlinarovu kuÄ‡u veÄ‡ godinu dana sreÄ‘uje za iznajmljivanje, nada se otvoriti joÅ¡ ove godine. Korona mu je moÅ¾da i plus jer sada svi traÅ¾e osamu. NoÄ‡ provodimo kampirajuÄ‡i u nedovrÅ¡enim apartmanima, uz Å¡um slapa.

Baka koja Å¡eÄ‡e

Na LjeskovaÄkoj cesti susreÄ‡emo ''baku koja Å¡eÄ‡e'', poznatu po tome Å¡to svaki dan hoda par kilometara bez obzira na vremenske uvjete. Zaustavljamo se i pitamo gdje bi mogle popiti kavu. ''Nema nigdje, jedino da vam ja skuham. Stalno sam sama, veÄ‡ devetnaest godina sam sama, otkako mi je umro muÅ¾''. Na kavu dolazimo praznih ruku, kekse nismo imale gdje kupiti. Dok ispod kuhinjskog prozora policija prolazi gore-dole, baka nam priÄa kako kroz taj prozor migrantima daje vode i kruha s paÅ¡tetom. KaÅ¾e da se kao Å¾ensko dijete nije Å¡kolovala i da sada po prvi puta u Å¾ivotu nosi hlaÄe. U ovo selo se udala, rodila dvoje djece. ''Ovo je nekad bilo selo napredno, bila Å¡umadija, dva hotela, poÅ¡ta, Å¡kola, trgovina, sad nema nigdje niÅ¡ta. Ovi stari pokrepani, mladi neÄ‡e da se vrate.'' Ipak, kaÅ¾e, njoj je tamo najljepÅ¡e.

Obitelj Bubalo

U potrazi smo za hranom i smjeÅ¡tajem u LiÄkom Petrovom Selu. VruÄ‡e je i nema nigdje nikoga, osim Äuke, starijeg Äovjeka koji sjedi pred kuÄ‡om, s kojim se raspriÄamo. PridruÅ¾uju nam se njegova Å¾ena Milka, kÄ‡er Dana i njen miljenik pas Medo. Milku jako muÄi to Å¡to kuÄ‡a joÅ¡ uvijek nema fasadu. IzgraÄ‘ena je 80-ih, a kada su se nakon rata vratili, naÅ¡li su je opljaÄkanu. Danine dvije sestre otiÅ¡le su od kuÄ‡e, a ona je tek nedavno poÄela raditi kao sobarica u novom hotelu koji je zatvoren zbog korone. Tu noÄ‡ spavamo u Å¡atoru izmeÄ‘u stogova sijena, uz buku kamiona, to im je glavni put jer je kroz nacionalni park zabranjeno. Budi nas pijetao u Å¡est ujutro. Dana i Äuka se vraÄ‡aju s polja, Milka nam sprema jaja i sir za doruÄak. Fotografije obeÄ‡avamo poslati poÅ¡tom.

Utrka

Svi spominju Å½eljavu kao neÅ¡to Å¡to treba vidjeti. U potrazi za napuÅ¡tenim podzemnim aerodromom, nekadaÅ¡njom bazom Jugoslavenske narodne armije, susreÄ‡emo se s Behrom koja nam iz svog auta pokuÅ¡ava objasniti kako doÄ‡i do tunela. U jednom trenu odluÄi da nas ona Å¾eli povesti, iako joj se Å¾uri jer mora Äistiti apartmane za goste koje dolaze. Ubrzo se naÄ‘emo na pisti, izazvane na utrku do naÅ¡eg cilja. Jurimo uz samu granicu s Bosnom, oko nas su moÅ¾da joÅ¡ neka nerazminirana polja. U prvi tunel ulazimo pjeÅ¡ke da osjetimo hladnoÄ‡u. Pred drugim presjedamo u Behrin auto, ulazimo dublje u tunel i gasimo svjetla da doÅ¾ivimo tiÅ¡inu i tamu. Na odlasku svraÄ‡amo kod nje na pivo.

Policija

Na putu od Korenice preko PljeÅ¡ivice do Donjeg Lapca, zaustavlja nas policija. To se dogodilo viÅ¡e puta tijekom naÅ¡eg putovanja, a jednom smo morale otvarati bunker kad je veÄ‡ bio mrak. Policajci nas pitaju kuda idemo, i na spomen umjetnosti se oraspoloÅ¾e, pokazuju interes za ono Äime se mi bavimo. O toj su umjetnosti veÄ‡ neÅ¡to Äuli, kaÅ¾u. Jednom od dvojice SiniÅ¡a LabroviÄ‡ je bio profesor u Kninu, kojega toplo pozdravlja. InaÄe Å¾ive u Splitu, a ovdje su doÅ¡li na deset dana kao ispomoÄ‡ lokalnim policajcima koji kontroliraju podruÄje. Rekli su nam da im nije uvijek lako raditi taj posao. ''Ima tuÅ¾nih sudbina, kad pogledaÅ¡. BoÅ¾e saÄuvaj.''

Gorska lavanda

U potrazi smo za neÄim sasvim drugaÄijim za kraj naÅ¡e avanture. U selu MutiliÄ‡ kod Udbine pred nama se ukaÅ¾e polje lavande i u njemu poÅ¾elimo razvuÄ‡i Å¡ator posljednju noÄ‡. DoÄekuje nas posve Å¾ensko druÅ¡tvo. Vrijeme berbe je pri kraju i treba poÅ¾uriti, naÅ¡a pomoÄ‡ je dobrodoÅ¡la. Jedna od nas pomaÅ¾e prazniti kutije pune ljubiÄastih cvjetova a druga dokumentira. Fotografije Ä‡e Melaniji i Milki dobro doÄ‡i jer za njih nikada nemaju vremena, uvijek rade, a bilo bi dobro i neÅ¡to objaviti na Facebook stranici. Tijekom druÅ¾enja doznajemo da su u ovom dijelu Like i na ovoj nadmorskoj visini idealni uvjeti za gorsku lavandu. Zato lavanda, objaÅ¡njavaju nam, jer probavale su sve i svaÅ¡ta. Proizvodi od ljekovite lavande koje smo ponesle sa sobom, imaju etiketu ''Lika Quality''.

LoviÅ¡te

Ljiljin muÅ¾ nas u svom dÅ¾ipu vodi Å¡umskim putevima uzduÅ¾ PljeÅ¡ivice, gdje radi kao nadzornik komercijalnog loviÅ¡ta pa usput obavlja svoj posao. Obilazimo brojne Äeke s kojih lovci smiju strijeljati samo divljaÄ. Direktno ispod jedne Äeke vidi se utabana staza kojom prolaze migranti. Svako toliko nailazimo na njihove tragove kao i tragove Å¾ivotinja. Na nekim mjestima vide se hrpe spaljenih stvari koje policija skuplja po Å¡umi, ima tu i djeÄjih igraÄaka. Zaustavljamo se, negdje duÅ¾e, negdje kraÄ‡e, i cijelo vrijeme razgovaramo o toj temi. ''Nikad neÄ‡u zaboraviti, jednom sam naiÅ¡ao, bilo je njih moÅ¾da sedam-osam, oni poÄeli da trÄe lijevo-desno, k'o djeca kad se igraju Å¾murke, i ÄuÄnu. Ja im dam do znanja da ih vidim. Jedan priÅ¡ao i kaÅ¾e: please!''

Bluee Caffe

SpuÅ¡tamo se iz Å trbaÄkog buka prema Donjem Lapcu i na ulasku u mjesto odmah ugledamo reklamu za Bluee Caffe s oznakom ''wi-fi''. NaÅ¡a domaÄ‡ica Ljija kod koje smo dva dana odsjele u Kompolju KoreniÄkom, rodom iz Lapca, rekla nam je da Ä‡emo tamo sve doznati. Provodimo sate u muÅ¡kom druÅ¡tvu, pijemo liÄku Å¡ljivovicu. Razgovaramo s Veljkom koji se nedavno vratio iz Kanade, posljednje stanice otkako je otiÅ¡ao iz svog kraja. ''Ne vidim sebe viÅ¡e tamo, postajem sit svega toga, to je samo neka trka, neka buka. Ti dvadeset sedam godina tamo Å¾iviÅ¡, nemaÅ¡ komÅ¡ije ni lijevo i desno, nit' te 'ko sretne da ti kaÅ¾e dobar dan. Evo ja kad god doÄ‘em ovdje, ja sve ljude znam, svi znaju mene. Tu u Lapcu nema Å¡ta, ima dvije kafane, a nekad je ovo bilo mjestoâ€¦ Evo vidiÅ¡, on mi je krsni kum.''