Sudbina Rijeke započinje u Jelenju
Umjetnica Branka Cvjetičanin djeluje u području interdisciplinarnih i participativnih angažiranih umjetničkih praksi. U sklopu platforme Voda i zajednica, Cvjetičanin se predstavlja AI multimedijalnom vizualizacijom i SF pričom Dan kad je pukla brana, inspiriranom stvarnim događajima, klimatskim promjenama i dalekom budućnošću kanjona Rječine i grada Rijeke. Događaj je pomaknut u 300 godina daleku stvarnost nakon kataklizmičkih tzunamija izazvanih klizištima kanjona Riječine. Sudbina Rijeke započinje u Jelenju. Vizualizacije arhitekture budućnosti umjetnica izvodi u suradnji s AI – umjetnom inteligencijom.
DAN KAD JE PUKLA BRANA
Branka Cvjetičanin, Rijeka 2023.
Događaji ostaju neraskidivo povezani s određenim mjestima. Delta rijeke tiha je i mirna tek oronuli obrisi nekadašnje luke, krhotine potopljenih bedema, zahrđale konstrukcije divovskih kranova koji izranjaju iz vode poput grobnih stećaka, i govore da je baš tu nekada bila ta granica kopna, mjesto susreta slatke vode i slanog mora.
Taj neupečatljivi mali dokument u isto vrijeme je bilješka i možda najdirljiviji komad povijesti. U tek nekoliko redaka ispisanih drhtavom rukom, prepričava događaj kako je mala skupina ljudi te davne godine ostala zarobljena u poplavljenom gradu ne želeći ga napustiti, sagradivši Naplavinu kako bi zaštitili svoje živote. Improvizirano sklonište, pomislili su, biti će upravo pogodno da ih prilikom slijedećeg plimnog vala otisne u sigurne vode.
Ta nevjerovatna avantura u tom malom zapisu opisana je sažeto i bez detalja, tek u činjenicama i s datumom očito završetka radova na Naplavini. Zapis završava s molitvom „Neka nam Svevišnji osigura siguran prolaz na novo kopno i u dobrom zdravlju. Amen“. Potpisan tek od jedne osobe, glavnog konstruktora Naplavine koji tada nije ni pomislio da je njihov kratki zapis bio zapravo oproštajno pismo i da će već nekoliko dana kasnije biti vodom odnešeni.
Dugo vremena prije pronalaska zapisa poznati su nam bili samo zapisi nekolicine onih koji su se nekim čudom uspjeli domoći sigurnijeg tla u unutrašnjosti. Njihovi zapisi pronađeni su u rogovima za prah koje su ostavljali po dimnjacima kuća nadajući se vjerovatno da će voda do njih najkasnije doprijeti. Opisivali su događaj, ostavljali pokoji sitni predmet kao trag u slučaju da netko posjeti to mjesto nakon njih. Naplavina se spominje tek u tragovima o njezinoj gradnji i raskolu među ljudima. Međutim tu njihovi zapisi o Naplavini i završavaju.
Prošlo je gotovo tri stoljeća prije nego su prvi posjetitelji ponovo došli. Bili su to lovci na plijen. Oni su ti koji su prvi zamjetili zapuštenu Naplavinu. U godinama koje su slijedile vraćali su se na Naplavinu nekoliko puta sluteći da se na njoj odvijao neki oblik života. Sakupljali su predmete i objekte koje su kasnije mijenjali za energetike.
Prikupili su na desetke predmeta na koje su naišli na Naplavini kao što su alati, čašice, svijeće, sat, neke njima nepoznate predmete, pronašli su i komade papira, uključujći i različite nacrte. Kako bilo notni zapis o kojem govorimo nije bio među tim predmetima. Notni zapis otkriven je slučajno puno kasnije kada je pronađen dio otkinute Naplavine koji se zabio u kopno na potpuno drugim udaljenim koordinatama. Dugo je trebalo da uopće povežu krhotinu s izvornom Naplavinom.
Nekoliko godina kasnije odmetnuta krhotina posjećena je još jednom. U dnevničkom zapisu ekspedicije upisano je slijedeće: „Nakon doručka iskrcali smo se na Naplavinu i posjetili ruševine, iskopali smo veliki broj relikvija. Ono za što predpostavljamo da je bila nastamba u potpunosti se urušila. Imali smo teške dane rada među ruševinama, ali smo iskopali velik broj relikvija. Pronašli smo krajeve užeta jednako čvrste kao i onog dana kada su napravljeni, cipele, komadiće tkanine za jedra, svijeće, stare noževe, čavle, neke stare novčiće, zvučno olovo za mjerenje dubine, mehanizam za paljenje, rog za barut, itd.. Po povratku na kopno ekspedicija je velikodušno donirala sve te stvari Zapovjedništvu resursa.
Arhivar njihova instituta za proučavanje uzroka kataklizmičkih poplava dobio je zadatak opisati sve predmete i napraviti njihov popis. U svom je izvješću zabilježio da se među relikvijama nalazi plava omotnica na kojoj je pisalo „Fragmenti rukopisa, pronađeni u rogu za barut“, a u njoj zgužvan papir u raslojenim komadima čiji su dijelovi slijepljeni jedan uz drugi, blijedi i požutjeli od bakrenog oksida na desnoj strani, papir vunast i po pregibima truo, sve je jako oštećeno i neugledna izgleda. Zgužvani papir nije puno veći od dlana.“
Upravo taj arhivar, inače specijalist za arhitekturu maritimnih raskola i klizišta, učinio je zapis ponovo čitljivim. Uspio je razmotati papir nakon što je dva dana držao poruku nad parom kipuće vode i metilnog alkohola uvijek stavljajući membrane između. Nedvojbeno bio je vrlo uzbuđen kada je pročitao prve riječi. Nije bilo dvojbe. Pronađen je trag o prvom događaju, o danu kad je pukla brana i kada je voda neba i voda mora postala jedno, kada su se odmetnula klizišta a zemljina kora pucala i gutala. Taj mali neugledni zapis govori o iskonu arhitekture vodnog vala.
Nekad se smatralo da zadržavamo sjećanja na određene događaje i mjesta, iako njihova neposredna važnos s vremenom blijedi. Sva su takva iskustva imala utjecaj koji je duboko sažet kroz naš unutarnji razvoj i tvrdili su da zato nikad u potpunosti ne zaboravljamo. Međutim povratak na ovo mjesto ničim nije povezano opažanjima onoga što smatramo izvornom slikom jer ta slika u potpunosti je nestala zajedno s promjenama koje su se u međuvremenu dogodile.
I događaj koji smo do tada smatrali neraskidivo vezanim za određeno mjesto gubi se zajedno s kataklizmom. Život je sadašnji bez oslonca prošlosti tako da je pronađeni zapis iako dirljiv ustvari beskorisan.