SF priča o dalekoj budućnosti bez meda i vode
Maria Rađa
Maria Rađa profesorica je hrvatskog jezika i povijesti, nastavnica, novinarka i urednica na nezavisnoj Radio Roži u Rijeci. U fokusu njezina rada je kreativno pisanje i audio dokumentarizam. “Nije kasno i nije kraj”, serija je radijskih emisija koje ostvaruje u suradnji s Maticom umirovljenika. Open Village – audio dokumentarac, slušanje je o europskom selu u kojem osim Hrvatske o svojim selima pričaju zajednice iz Nizozemske, Litve i Srbije. U Polygonu dokumentira i proizvodi digitalne sadržaje i održava odnose s medijima i javnošću. Kao autorica sudjeluje u razradi audio-dokumentarnih sekvenci u sklopu RCU Voda i zajednica aktivnosti.
Sanjala je svog djeda u svemirskom odjelu, spremnog poletjeti na Mjesec ili možda Mars. Starac je poskakivao po livadi kao da nije krupan i velik, kao da nema težinu. Snažne su se ruke pružale prema njoj, pozivao ju je da skoči i pridruži se avanturi. Zakoračila je, ali se sve oko nje počelo raspadati. Zelenilo trave je blijedilo, nebo požutjelo, a tijelo joj naglo omlitavjelo. Pokušavala je hodati, no nije mogla pomaknuti stopala.
Nono je prestao skakutati. Nasmiješio se i ponudio Ruži komadić saća. Halapljivo je prihvatila. Najslađe je dječjem ukusu prijala tekstura slatkih rešetki koje je trebalo dugo žvakati, uz dodatni užitak pljuckanja iscijeđenih komadića po kamenu šterne zagrijane proljetnim suncem. Probudila se. Od sna je ostala samo slatkoća na jeziku.
…
– Baka se gubi. – rekla je Eva. – Stalno priča kako čuje pčele. Da joj zuje oko glave.
– I meni se žalila. – rekao je njen otac. Prošlu noć je izašla iz skloništa. Mjesečarila je.
Eva se smijala. Samo je baka još uvijek spavala noću. Svi su drugi odavno zamijenili svoj ritam, prilagodili se svijetu u kojem je dan bio neprijatelj koji je prijetio nesnosnom vrućinom.
– Čak su i vampiri u pričama sada osjetljivi na mjesečinu, a ne više na sunce. – zadirkivali bi baku Ružu.
– Pčele ne postoje već pedeset godina. Jesi li ih ti ikada vidio? – pitala je Eva oca.
– Ma kakvi, već kad sam ja bio mali ljudi su tvrdili da nikada nisu postojale. Neki kažu da je med samo izmišljotina i prevara koja košta čitavo bogatstvo. I da je svijet oduvijek bio ovakav, prašnjav i suh. Sve su drugo bajke u koje vjeruju samo djeca. – odgovorio je, kimajući glavom.
– A ti, tata? U što ti vjeruješ? – znatiželjno ga je promatrala djevojčica.
– Vjerujem da moramo naći tvoju baku. Čini se da je nema u skloništu.
Ruža je krenula u ponoć. Pretpostavila je da je neće tražiti prije jutra. Nikome nije rekao ništa jer još nije bila sasvim sigurna je li točno otključala sjećanje. Isti se san ponavljao noćima uoči njenog devedeset i prvog rođendana. Cijela je podzemna naseobina pripremala proslavu za svoju najstariju sugrađanku. Jedna od rijetkih koja je proživjela veliku promjenu. Jedna od rijetkih koja se još sjeća da je u Rijeci doista postojala rijeka. I da su oni, u Jelenju, živjeli kraj žive vode.
Je li uzbuđenje zbog silne pažnje pokrenulo nešto u njoj? Nije bila sigurna. Ono po čemu je bila štovana, njena besprijekorna memorija, preko noći se razlomila. Sav njen odrasli život postao je nepouzdana sjena. Nije mogla prizvati imena svoje djece.
Čula je da je staračke glava varljiva, da se lako izgubi, pomiješa događaje, izmišlja nedoživljene priče. Ona je, kako se ne bi prevarila, vrijeme od prije velike promjene zakopala duboko. „Jesu li nekad zaista postojala godišnja doba? Je li se voda mogla piti, a zemlja rađala kao da joj je to najprirodnija stvar?“
Znala je bitno: kako preživjeti, sagraditi najbolje sklonište, ugasiti požare, predvidjeti poplave, pronaći najbolja mjesta za lov.
Ostalo se izgubilo, s fotografijama, dokumentima, memorijskim karticama.
I pčelama. Sve dok večer prije rođendana nije načula nekakav usputni razgovor susjeda iz skloništa. Pričalo se o kapsulama u kojima se putuje okolo, kako su sve sigurnije, pouzdanije i da bi se baš bez problema stiže do Marsa. Tamo ljudi, navodno, bolje žive. I tamo ima vode.
Kapsula. Koristila je i ona kapsule za putovanja. Ne do Marsa, istina. Koristila je kapsule u lijekovima, kako je pisalo na receptu: dvije kapsule svakih dvanaest sati. Proizvodile su čuda u njenoj glavi, olakšavale život starice, omamljivale i uspavljivale. I pružale joj snove.
Opet u snu pojavio se djed, koji ovaj put nije nosio svemirsko odijelo. Razaznala je pčelarsku mrežicu. Zamahivao je rukama i pokazivao na livadu iza sebe, tamo iza košnica, kraj velikog kamena otkud je spuštala noge da ju ohladi Rječina.
Prije sedamdesetak godina, večer uoči njena jedanaestog rođendana, na televiziji su gledali otkapanje vremenske kapsule stare sto godina. Novinarka je tronuta čitala poruke dalekog svijeta s početka 20. stoljeća: – Kako su dirljive, – rekla je – kako nisu znali što ih čeka…
Nagovorila je malena Ruža starca da i oni izrade svoju vremensku kapsulu. Promatrala ga je dok je slagao u limenu kutiju ono što je njemu i njoj tada bilo najvažnije. Nešto s Grobnika, nešto s lijeve obale Rječine.
- Ki zna ćeš se spametit ovoga? – pogladio ju je,
- Ma, ionako ću bit pod zemljon kad to budu otpirali. Samo vraga zoven da me ča brže zame!
…
Eva i njen otac našli su Ružu tek navečer, na ravnici kraj kamena, tamo gdje je nekad tekla Rječina. Tlo je još uvijek peklo kao žeravica. Izradila je sklonište od suhog granja, kako bi je pričuvalo od sunca dok je kopala rupu. Iz nje se nazirala limena kutija. Imala je još toliko snage da ih poprati očima dok su otvarali blago njenog djeda.
Unutra je bilo složeno dvadesetak teglica, na jedno polovici djed je rukom napisao i nalijepio: MED Z GROBNIKA, na drugoj: VODA Z GROBNIKA.
Procjenitelji se nisu slagali oko vrijednosti, ali bilo je sigurno da tolika količina meda i čiste vode nije viđena na dražbi desetljećima.